Blog by Lockica...
1. Nemas problema sa kicmom niti bolovima,
2. Nemas problema sa kupovinom grudnjaka, mozes odabrati boju i dezen koji god pozelis,
3. Mozes biti sigurna da ce te svi gledati u oci dok pricas s njima,
....
Ne mogu vise smisliti nijednu prednost...
Ostalo su sve mane... 
by Lockica...
Bice bolje da sto prije zaspim,dok se nije desila jos koja ruzna stvar danas u mom ovom jadnom zivotu.
Ali hej zeno, nevjerovatna si!
Znate, ja imam tetku koju sam zvala drugom mamom, dok sam svoju rodicu zvala sestrom.
Sticajem okolnosti, sasvim neduzna, ispala sam kriva za kraj naseg prijateljstva.
I sada kad se ona treba udati, ocekivala sam poziv, nesto... da mi se bar javi da se udaje.
Ipak, nije to...izvaditi zub.
I plakala sam, i bilo mi je tesko, i sjecala sam se proslosti kada smo zamisljale nasa vjencanja, i kako ce vjencanica izgledati, i nasa prva bracna noc, i sve te sitnice... i plakala sam sto se mi sada vidimo samo od Bajrama do Bajrama, i sto se ponekad pozdravimo, ako se sretnemo u gradu.
I danas, ta moja tetka kaze mami kako je cudi sto sam ja takva, sto joj nisam dosla, da bar vjencanicu vidim?!
Kome ? Toj osobi sto me izbjegava u gradu ? Toj osobi koja me pogresno oklevetila i nikad se nije izvinila, ni kad je shvatila gresku ? Toj osobi kojoj sam plakala i molila je da pokusamo vratiti nase prijateljstvo, a ona me ignorisala ? Toj osobi koja nije htjela sa mnom da izlazi, koliko god je zvala ? Toj osobi koja mi nije mogla javiti da se zarucila, da se udaje, iako sam joj rod ? Toj osobi o kojoj saznajem samo preko majke, jer ni mojoj mami se ne govori nista ?
Da joj dodjem kuci ?
Ko me to zvao ?
Da se pojavim ko budala, opcepoznato nepozeljna tu, i da po koji put otkrijem svoju dusu i pokazem joj da je volim ?
Zasto ?
Da bi me ona opet odbacila ?
I moja mama na to odgovori kako ja puno ucim, pa je eto to razlog!
Kad poludila nisam!!!
Ta zena sto me rodila, doista ne zna odgovoriti, ne zna reci svoje sopstveno misljenje.
Pravda se da joj je tek kasnije naumpalo sta je mogla sve odgovoriti...
Ja sam sad bezobrazna, zavidna, ljubomorna i sta sve ne sto necu doci da vidim vjencanicu, a niko mi nije mogao javiti, da uopste ima potrebe za vjencanicu!?
***
A htjela sam te bonicko nazvati dan prije vjencanja, da ti pozelim srecu. I reci ti da te volim, iako me u svom zivotu ne zelis vec odavno. I ispricati ti ono sto nikad nisam, kako ti je taj buduci muz plakao u mom narucju jer ga nisi htjela, i kako mi je drago sto sam uradila sve da vas spojim... makar si me kasnije odbacila...
Htjela sam bona da se ispricamo, ko nekad u stara vremena... da ti pomenem nase djecije strahove oko prve bracne noci... htjela sam bona, a onda da se dobro isplacem!
Ali sad... zasto bih?
Vec ionako uveliko pricate da sam zavidna jer si mladja od mene a udajes se...
Seljacka posla!
by Lockica...
Svima onima koji su se zabrinuli za mene, kada su procitali onaj tuzni post (kojeg sam izbrisala iz svojih razloga).
Pored te neke zalosti i boli, ja sam osjetila srecu, jer nisam bila sama u tim trenucima soka i nevjerovanja.
Svi vi koji ste mi se javili preko poruka, i oni koji su me zvali na mobitel zabrinuto pitajuci sta se to desilo... velika vam hvala.
Osjetila sam se danas, samo zbog toga, kao da je 2007. godina, i da sam na blog.ba, gdje su mi svi bili kao jedna velika porodica...
I neopisivo mi je drago zbog tog.
Sto sam se jutros imala kome pozaliti, i sto to nije bilo samo "ispisi se, bice ti lakse" nego je to bio alarm da mi se jave svi kojima je stalo do mene,a ne znaju me ili ne zive blizu mene.
I bas sam se osjetila kao da imam drugu porodicu, i niste svjesni, ama ne mozete biti svjesni koliko to meni znaci.
Hvala vam svima, blogeri moji...prepoznat cete se vi vec.
A sto se tice onog danas... dobro sam ja.
Imala sam boljih dana definitivno, ali sad cu se navikavati na ovakvo stanje i bice dobro.
Takodjer, moram se zahvaliti svom momku, koji je dosao odmah u Zenicu da bude sa mnom, i koji je trpio svakakve promjene mog raspolozenja... i koji me uspio par puta nasmijati.
Hvala i mojoj drugarici, koja me jutros nazvala iz sna, samo da ne budem sama, koja me zagrlila na fakultetu, kad mi je to najvise bilo potrebno.
Osjecam se bogatom.
Iako osakacenom...ipak bogatom.
by Lockica...
I tako ja dodjem na ispit... svi ponavljaju oko mene, a ja samo postajem svjesnija koliko nisam spremna. Nista ne znam kad me pitaju, a kad krenu odgovarati, sve mi nadolazi da sam ja to nekad citala.
Skupi se oko stotinu studenata, ja molim da bude pismeni ispit, ali jok.
I sjedim ja, i slusam pitanja koja profesor postavlja, i samo vise tonem... mirim se s tim da cu propasti, jer nacin na koji ispituje, koliko zahtijeva... prosto nisam spremna.
Trebalo mi je sat i pol slusanja kako se drugi prenemazu i kako ih on obara, dok nisam smislila plan ucenja narednih mjeseci, dok nisam sebi obecala da cu svaku oblast nauciti kao pjesmicu, i dok se nisam pomirila s tim da cu pasti ispit.
Onda sam odlucila sjesti u prvu klupu.
Tik prije tog je profesor postavio pitanje na koje jedna djevojka nije znala odgovor, a ni ja, i brze-bolje sam pogledala u svoju skriptu i podsjetila se.
Sjela sam, i trazio je da ja odgovorim na to pitanje.
Drugo pitanje nisam znala, ali tu oblast poznajem iz sasvim drugog predmeta, te sam se tako snasla.
O trecem pitanju sam znala jedan pojam kojeg sam prosirila na tri recenice dok sam pisala koncept.
I onda sam se javila.
Pocela sam ubrzano citati ono sto sam napisala, uzdajuci se u psiholoski trik da ce profesor shvatiti da ja to znam kad vidi da sam ispisala citav papir, i kad cuje kako zurim da kazem sve sto sam naucila.
Sve je zapravo bilo na ivici propasti.
Tacno kad bih zavrsila sto sam imala reci, i tik prije nego sam pocela smisljati sta jos da supljiram, on bi presao na sljedece pitanje...i kad sam samo pocela trece pitanje odgovarati, uzeo mi je index, i ja sam tada usutila, jer ionako nisam imala sta vise reci.
Totalna sreca.
Uzdala sam se samo u Boga.
Dobila sam 8.
Rijesila sam se najmrzeg predmeta, i najmrzeg profesora, na prvom roku.
Mojoj radosti nema kraja.
by Lockica...
Ja sam jucer provela citav dan lutajuci, ispijajuci kafe, dosadjujuci se, gledajuci "Two and a half man"... citala proslogodisnje postove,razmisljala o proslosti... znaci sve sto ne treba raditi ako se uzme u obzir da ja danas imam ispit!
I onda meni nije mrsko ustati u 7 h, da tek tad krenem uciti!
Jos je u pitanju usmeni ispit, i jos ja planiram da ga polozim, a kojim cudom, ni sama ne znam, kad sam tek jutros pocela uciti!
I stvarno sam ja sebi nevjerovatna kako ja tako razmisljam i ponasam se tako nonsalantno... a onda kad dodje dan ispita, ja zasjednem uciti, i nije mi mrsko... jos sve dobro pamtim, bolje nego inace... a jos cudnije je sto najbolje naucim sat prije ispita, i sto najcesce tad ponovim pitanja koja mi budu postavljena.
Tako ja ferceram citavo studiranje, i ne znam hocu li ikada doci pameti, pa ravnomjerno iskoristavati sate ucenja.
Dosad sam naucila jednu cetvrtinu gradiva...i do 13 h, moram nauciti jos tri cetvrtine.
Da li cu uspjeti...ostaje da vidimo.
I da...umjesto da se tjeram da sve naucim i da to polozim, meni je najbitnije da sebe ubjedim da se ne smijem razocarati u sebe ako padnem ispit, da mi ne smije biti krivo, jer sam se vec premorila od ucenja i sta sve ne...
E moja Lockice moja...
by Lockica...
Citati proslogodisnje postove... jako losa ideja Lockice!
Nista gore nisi mogla uraditi u ovom danu!
Jako losa ideja!
Nevjerovatno je uvidjeti kakvi sve osjecaji mogu postojati u jednoj osobi. Kakva konfuzija se moze stvoriti, jer mozemo osjecati puno vise nego sto to mozemo shvatiti i objasniti.
Mozda ono sto smatramo ispravnim to nije, i obrnuto. Kako to da zasigurno znamo ? Zato sto je neko nekad rekao da treba biti ovako i da je sve suprotno pogresno ?
Mozda je ovo sad stvarno, sve ostalo iluzija.
Nekad pomislim da sam uspjela zavrsiti, i da sam krenula dalje. I jesam. Doista.
Ali je dovoljan jedan san, da te vrati na pocetak, i da shvatis da si jos uvijek na istom mjestu.
Koliko god vremena proslo. Uvijek si tu.
I svaki put je tako stvarno, da nakon nekih blic sjecanja jako tesko se vratiti u stvarnost.
Shvatis da nije jos kraj.
A zar mora biti ?
Sta zapravo znaci kraj ? Koja mu je definicija, kako se odredjuje ?
Kako cu ja ikad znati da li je dosao kraj ?
Sve nekako krene prije nego se nesto drugo zavrsi, i sve je toliko izmijesano, a ujedno cini mene, ovakvu kakva jesam.
Jel uopste potreban kraj ?
Mozda ni pocetka nije bilo, kako da bude uopste onda kraja ?
Zar je potreban ?
Sve je to u meni, vec odavno nista ne postoji.
Sjecanja nikad nece izblijediti. Mozda ne bih ni voljela da bude drugacije.
Da li sam ja sretnica zbog tog ?
Smatram se sretnom i mislim da imam u zivotu sve sto mi je potrebno.
Mozda, da nema tog, postojalo bi nesto drugo sto bi me mucilo. To je sustina svega. Da covjek nikad ne uspijeva biti zadovoljan.
I uvijek ce biti ovako.
Prestajem se nadati da ce nekad proci.
Prosto kraja nema.
Mozda to vise nije u pitanju proslost, niti sjecanja, niti nada, niti emocije, niti on, niti ona... mozda je to jednostavno postao dio mene, moje licnosti koji se ne moze iskorijeniti.
Mozda kad bih zaboravila, postala bih druga osoba.
Ovako bar znam da necu ponavljati te greske.
Imam sansu da budem sretna u nastavku.
Ali uvijek cu biti i nesretna.
Valjda ne moze drugacije.
Da je moglo, bilo bi.
Vjerujem u sudbinu. Vjerujem u Boga. Vjerujem u Njegovo odredjenje.
Vjerujem da sam tu gdje trebam biti.
Da sam s razlogom ovdje.
Ovakva kakva jesam.
I zadovoljna sam.
Mozda je bol neizbjezni dio mene. I uvijek ce postojati da bi me podsjecao na zivotne greske.
I necu da ih ponavljam vise.
Mozda ne bih ni bila sposobna za to.
Nikad nece proci.
Ali ocito tako treba.
Ne trudite se shvatiti.
Narocito ne zelim nikakva pitanja o ovom.
Ovo je nesto samo moje.
by Lockica...
Ja demotivaciju ili 9gag pregledam samo kada bas bas bas imam slobodnih desetak minuta, pa nakon bloga i fb, naletim na te gluposti i cackam. Nikad direktno ne odem na te stranice, vec onako kad neko nesto objavi na svom zidu, ja kliknem, pa nastavim razgledati.
Najveca provala, na koju sam se ja ono od srca nasmijala, bila je:
"Ja mala, ti glup, ja obucem stikle, a sta ces ti ?"
E tome sam se smijala danima.
Nisam ja mala, daleko od tog. Vazim za visoku djevojku.
Dugo godina mi je to bio i kompleks, jer su svi nekako u mojoj okolini bili manji od mene.
Logicno, za stikle nikad nisam imala potrebu.
Medjutim, ja to volim!!!
I onda sam jedan period imala momka koji je privezan za nebo, i pocela sam kupovati stikle.
Sandale, cipele, cizme. Sve stikla.
Tada se nisam osjecala visokom, jer ruku na srce, i tada je bio veci od mene za glavu, i tada sam se morala propinjati da ga poljubim.
Ali, ostavi ja tog momka, i kamara stikli zavrsi u podrumu.
Zasto ?
Pa eto... ja ne mogu nositi stikle kada hodam sama gradom, imam osjecaj da svakog gledam s visine... niti mogu s bilo kim drugim, jer budem visa od svakog. I tako sam ih prestala nositi.
Svaki sljedeci momak je bio moje visine, sto iskreno, meni najbolje i odgovara, ali stiklama vise nije bilo mjesta.
No ja ponekad, za svoju dusu, sidjem u podrum, i razgledam svu tu obucu, koja nigdje nije ni cenula, ali se vise ne koristi. A jako sam siromasna sa ravnim cipelama, jer mi se takvi oblici tesko mogu dopasti.
Jedino sam sa stiklama dozivjela da kazem onu recenicu:"Ja ovo moram imati pod svaku cijenu!"
One su me jedino znale oduseviti.
Ravnu obucu kupujem reda radi.
Ali brate mili,u zadnjem periodu svi pretjeruju sa stiklama. Nekad me prosto strah koliko visoke mogu biti, i sta sve djevojke rade da dosegnu moju visinu. Pa u onom niko ne moze hodati!! Naravno da ce imati savijena koljena, jer jadnica se lomi na onim centimetrima.
Jos su izmislili ono cudo od platforme pa stavljaju dva do tri sloja, i na kraju to bude strasno. Sve djevojke odjednom imaju moju visinu, sve gledam ravno u oci, a kad bismo bile u stanu, ne bih ih mogla vidjeti.
Mislim da je nastupio period pretjerivanja sa tim!
Najgore od svega je sto se meni takve stikle ne svidjaju! Sve manje su lijepe, zenstvene, privlacne.
Sve vise su to grube stikle, kojih se bojis, i koje te odbijaju.
Moda dibidus ode u herlac!
Nije meni do mene, ja ionako imam dzon od cent, ako moze i manje, ama zao mi njih ostalih...
by Lockica...
Mnogi muskarci ce reci da su zene glupe, ili da su manje inteligentne od njih, ili da su sve na isti kalup.
Ti muskarci su nezreli.
Moj otac mi je u srednjoj skoli rekao da dobro zapamtim sljedece: "Ti si zensko, i koliko god godina imala, i koliko god skole i iskustva prosla, uvijek ces biti naivna. Jer si zensko."
I zapamtila sam.
Itekako.
Toliko da sam se nakon tog uvijek plasila da ne budem naivna. Svaki korak koji bih uradila sa momkom, provjeravala bih se jesam li ispravno postupila, da li je on tu mene pokusao prevariti i tome slicno.
Kasnije sam to provjeravanje prosirila i na sve medjuljudske odnose, pa sam se uvijek trudila unaprijed razmisljati o svakom postupku, i ne dopustati nikom da me slaze ili prevari, kolika god sitnica bila u pitanju.
Zbog tog sam valjda cesto krizala mnoga vrijedna prijateljstva. I zbog tog bi me valjda svi na kraju povrijedili i razocarali.
Jer nema bezgrijesne osobe, dabome. Ali nema ni osobe koja nekad nije sebicna, i koja nekad nesto nece uciniti na ustrb drugog. Nema je.
A ja to nisam podnosila.
Medjutim, takvim svojim ponasanjem sam stekla u svojoj porodici, medju svojom okolinom, glas da sam zafrkana, pametna, zrela, pronicljiva i sta sve ne...samo nisam naivna.
Imponuje to meni naravno. Ali u meni jos uvijek postoji strah da u nekim postupcima ne ispadnem naivna. I pocinje mi taj osjecaj smetati.
Sve ovo pisem, jer sam jucer u krugu porodice imala raspravu oko zenske naivnosti. Recenice da se svaka zena moze vrtiti oko malog prsta su djecije. Otac kaze da svaka zena, ako je svjesna svoje ljepote i svoje pameti, moze upravljati bilo kakvim muskarcem. Bez izuzetka. Sto vodi zakljucku da muskarci nemaju vecu inteligenciju od zena, sto je konstatovao moj brat.
Ali da su zene naivne, u tome su se odmah svi slozili.
Kad sam ja dosla na temu, takodjer su se odmah svi slozili, da ja nisam naivna.
A ja sam rekla:
"Itekako sam naivna. Ako ikad budem sigurna u sebe misleci da nisam vise naivna, tek tad cu nastradati. Svako zensko je naivno jer ima snove. Ima maste koje samo muskarci mogu ispuniti. Postoje zene koje sanjaju da postoji jedan muskarac negdje na svijetu koji je rodjen za nju, i koji ce je usreciti, voljeti kao niko dosad, i s kojim ce osnovati porodicu. Kada naidje muskarac, koji ce shvatiti njen san, tog trena ce biti u stanju igrati se s njom ako zeli, jer svaka zena naivno vjeruje u njeg, samo iz razloga sto zeli da vjeruje.
Postoje zene koje imaju drugacije snove, imati novac, karijeru sto god. I postaju naivne tek kod onih muskaraca koji prokuze sto one zele, i koji im to nude. Tada bivaju naivne, jer vide samo ono sto jako zele,i da im je to na dohvat ruke, i zanemaruju sve ostalo."
U skracenom izdanju, daj zeni ono sto zeli i imat ces je.
Daleko od tog da su sve iste, i da sve zele isto.
Ali postoji i ona stavka... da jedan korak moze biti i ispravan, ali i greska koja je posljedica naivnosti. Sve zavisi od ljubavi muskarca.
Koliko u to zene mogu biti sigurne, individualno je.
Koliko ce koja vjerovati svom muskarcu, takodjer je pitanje naivnosti.
U svakom slucaju, svaka zena mora biti oprezna.
Ja sam mozda oprezna i vise nego sto trebam.
I vise nego sto zelim.
Moj momak, i nakon 7 mjeseci veze ima osjecaj da se nisam opustila.
Vjerovatno.
Jer je to sve posljedica dugogodisnjeg truda da ne budem naivna.
Koliko je to dobro... procijenite sami...
Mozda je bolje opustiti se i uzivati u zivotu, pa ako nekad i ispadnes glup i naivan, nije tolika steta.
Ja bih voljela da sam opustenija.
Svi ostali vole sto nisam naivna.
Poentu izvucite sami.
Ako postoji.
by Lockica...
Znala sam ja za price kako sam uvijek bila uredna beba...
Da sam plakala samo ako postoji sljedeci razlog: ili je pelena sazrila za promijeniti, ili sam gladna. I mama nikad nije imala problema s tim.
Kasnije, nisam podnosila neurednost, te bih pocela vristati cim bi sline krenule, i onda bi mama dotrcala sa maramicom, i cekala cekala dok ne dodju, jer ja nisam znala puhati (ne znam ni dan danas). Ako bi se ona naljutila, i nije zeljela da ceka da mi obrise nos, ja bih pocela plakati, jer me bilo strah da osjetim sline, valjda jer sam cesto kod drugih gledala te prizore... k´o djeca.
Ali, maloprije smo se prisjecali djetinjstva brat i ja, sa mamom, i naumpalo nam je kako nisam htjela gaziti po travi.
Kod majkine kuce je velika livada, i sva djecica, moj brat, rodjaci i rodica su tu redovno trckarali dok su nase mame sjedile na travi i pile kafu, posmatrajuci ih.
A ja sam za to vrijeme, skakala na granici betona sa livadom, placuci i moleci ih da se igraju sa mnom u dvoristu, zasto pobogu moraju trcati po toj travurini, koja ima bezbroj baja i svakakvih cudovista koja se mogu penjati uz noge i ujesti.
Svi su mi se samo smijali, ali mene je stvarno bilo strah.
A na taj detalj sam totalno zaboravila.
Sto kaze moj brat, oduvijek si bila dama, i izdvajala se od nas ostalih. Sve ih je bilo briga gdje su, kakvi su, sta rade... samo sam ja pazila na te gluposti.
I meni je sad smijesno sto sam bila takva uvrnuta, ali mi je drago sto imam te neke detalje, koje cu moci pricati svojoj djeci.
***
I dan danas, kad hodam po travi, ako su mi noge otkrivene, imam jako neugodan osjecaj, i samo cekam da sto prije dodjem na asfalt.
Valjda posljedica tog straha.
by Lockica...
Ja sam ipak malo drugaciji student od ostalih.
Ne namjerno, ali eto...sva sam takva (buhahaha). 
Uglavnom, ja se ne smijem kad se neko javi na predavanju, kad se neko pravi pametan, kad se neko uvlaci profesoru.
Ja se ne svadjam, kad vidim da neko zauzme vise mjesta jer mora ostaviti torbu i jaknu, mada drugi nemaju gdje sjesti.
Ja se nikad ne uzdam u druge, da mi pribave bilo kakvu informaciju, da mi nabave bilo koju literaturu, da mi urade bilo sto. Ja prosto vjerujem samo sebi, i radim sve sama.
Zbog tog sam cesto neshvacena.
To nikako ne znaci da sam sebicna...imam za to nebrojeno primjera.
Uvijek cuvam mjesto ako me to neko zamoli, uvijek cu doci ranije na fakultet, ili ostati poslije predavanja ako je to nekom potrebno, uvijek cu pristati prijaviti nekom ispite, otici na fakultet provjeriti rezultate za nekog, kopirati nekom nesto... ma sta god je potrebno.
Medjutim, jedna osobina koju imam se granici sa ludoscu, po misljenju drugih.
U pitanju je pravljenje skripti.
Dakle, ja sam veliki perfekcionista po prirodi. I kada ucim, moram nauciti sve. Kad profesori diktiraju literaturu, ja moram nabaviti sve sto kazu da je bitno.
Svu tu bitnu literaturu ja moram iscitati.
Nijednu lekciju ne zelim preskociti, stoga citam od korica do korica (nekad i uvod).
Posto su to vecinom knjige sa trocifrenim brojevima stranica (100-500), i posto se vecinom mora kombinovati sa zakonom, nerijetko i sa predavanjima, meni je najlogicnije rjesenje, praviti skripte.
Tacnije, meni su to najbitnije teze od procitanog, ono sto ja za drugo citanje treba da imam, a naknadno podvucem markerom ono sto moram nauciti napamet.
Tako ide moj proces ucenja. Uvijek.
Od prve godine fakulteta.
I tako ja od prve godine pravim skripte, koje podijelim sa najblizim kolegama, prosto da im pomognem, a onda to nekim cudom dostigne u fakultetsku kopirnicu, i vecina se pocne koristiti tim mojim izdanjima.
Vec je uveliko postalo poznato da ja pravim te skripte, pa mnogi cekaju dok ja to iskucam, da uce i polazu ispite, mnogi me zovu i pitaju hocu li praviti, jesam li zavrsila, mogu li im poslati u elektronskoj verziji i tome slicno.
Ja se nikad nisam potpisivala na tim skriptama, ali po principu gluhih telefona, vecina zna da sam ja autor.
I meni nije jasno zasto se ljudi cude tom mom "hobiju" ?
Jos mi je nejasnije, zasto im je cudno sto se ne potpisujem ? Sto ne zaradjujem na tome ?
Jer o mojim skriptama uvijek kruze glasine da su najbolje uradjene, da je svaka lekcija obradjena, i da je izvuceno samo najbitnije, da je uredna i pregledna... Nerijetko sam bila u situaciji kad mi hvale ono sto sam sama napravila, ne znajuci da je to moje djelo.
Prvenstveno, ja ponekad mrzim tu svoju perfekcionisticku osobinu, narocito kad imam malo vremena da naucim neki ispit... i ja to ne radim jer volim, nego zato sto mi je tako najlakse nauciti.
Dakle, ja to radim zbog sebe. I samo zbog sebe.
Mnoge skripte sam sacuvala, ne podijelivsi ih ni sa svojim prijateljima, da me neko ne bi shvatio pogresno, jer nikad nisam htjela da se eksponiram time, niti da postane poznato da sam ja ona ludaca sto pravi skripte.
S druge strane, drago mi je ako nekom nesvjesno pomazem tako, ako nekom olaksam, to su dodatni sevapi, totalno nesvjesno zaradjeni.
Zato ja ne vidim ni sta je lose u tome, niti sta je toliko dobro da me neke drugarice nazivaju fenomenom...
Meni je to sasvim ok, ako kome mogu pomoci jos super, zaradjivati na tome nikad necu niti zelim, jer cinim to zbog sebe.
Ko god mi zatrazi, ja cu mu dati ono sto imam, ali mrzim, doista mrzim kad me pitaju jesam li ja naucila samo to iz skripte, i polozila ?
Jer ja moram prvo citavu knjigu procitati!
I nikad nikom necu garantovati da je to sasvim dovoljno za prolaz... mada ne kruze price da je iko nezadovoljan.
by Lockica...
Kad svi, moram i ja.
Dakle, sedam stvari koje niko ne zna o meni (ako sam dobro shvatila).
To je jako tesko izdvojiti, buduci da sam jako brbljiva, svi o meni znaju sto trebaju znati, ali evo, pokusat cu se sjetiti nekih stvari koje ne zna vecina.
1. Mama je saznala da je trudna sa mnom, kad je pocela krvariti. Uvijek kazem da sam to protestovala jer me niko nije primjecivao. Doktor joj je naredio ciscenje ako krvarenje ne prestane za dvije sedmice, i ona je to vrijeme provela bukvalno ne micuci se.
Medjutim, i dalje je krvarila.
Onda je slagala doktoru da je prestala, jer nije htjela da se ocisti, pa je vremenom krv stala, i ja sam ostala u njoj.
Ukucani su me uvijek zezali da mi je tada dio mozga iscurio.
Elem, tako je moj zivot poceo na lazi.
2. Cunu(muski polni organ) sam prvi put vidjela sa pet godina, nagovorivsi svoja dva tadasnja drugara, obojica mladji od mene, da mi skinu gace pa cu i ja njima, da mi to vidimo po cemu se razlikujemo.
Nije mi se svidjelo sto sam vidjela, i pobjegla sam kuci. Naravno, oni nikad nisu vidjeli sta u mojim gacicama ima. ;)
3. Neostvareni (jos uvijek) san mi je da studiram Bosanski jezik i knjizevnost, i o tome vecinom sutim, jer zavrsavam pravo, i kome god bih tu zelju otkrila, rekli bi da sam luda.
4. Moje prvo fatanje s momkom se desilo u muskom javnom wcu.
5. Sa 70 % mojih fb prijatelja izbjegavam da se sretnem, a i kad se sretnemo najcesce se ne pozdravim s njima.
6. Mogu da se pohvalim da nikad nisam prevarila momka, i to govorim na sva usta, ali ono o cemu sutim jest emotivna prevara, koja je meni jos gora, i koja mi se desila sa onim tamo bivsim momkom, i trajala je poprilicno dugo, sto nesvjesno, sto svjesno. To sebi nikad necu moci oprostiti.
7. Nemam najboljeg prijatelja niti prijateljicu.
P.S. Necu ni na kog proslijediti stafetu, jer je vecina onih koji su me zanimali to vec objavili, pa eto ko nije, nek izvoli ako zeli. ;)
by Lockica...
S njim joj je sve bilo lakse.
S njim joj je sve bilo bolje.
Cak i grozna stvar, sa njim je bila blaza.
A malo zrno srece, za nju je postajalo najkrupnije, samo ako je on bio tu da to s njim podijeli.
Nije uzivala u svadji s njim, ali je svjesno uvijek pristajala radije i na to, nego na srecu s bilo kim drugim. S njim je i to bilo bolje.
Galamiti na sav glas, lupati stvari oko sebe, vrijedjati se... sve je dobijalo sasvim novu dimenziju kad je on bio u pitanju.
Voljela ga je. Itekako.
Samo to cesto nije znala pokazati.
Smatrala je ponekad da je ne razumije, da nemaju nista zajednicko, i skoro svaku vecer se pitala, iz kojeg razloga su oni onda zajedno, kad su toliko razliciti ?
Ali nije mogla ni zamisliti da krene dalje, bez njeg.
Prvog dana, kad ga je uhvatila za ruku, odlucila je da ce biti njen saputnik kroz zivot.
I sto god se desavalo, ona to nije mijenjala.
Koliko god ga bolje upoznavala, i uocavala razlicitosti, ona ga je i dalje sve vise voljela.
Nekada se cinilo da njihovi karakteri nikad nece moci da se usklade, da se oni nikada nece voljeti na isti nacin... ali bili su skupa.
I ostali.
Jer sve sto su skupa radili, vrijedilo je. I valjalo je.
Cak i svaka njihova svadja, vrijedila je.
I bila je bolja od svake druge svadje.
A tek sreca...
Eh...
by Lockica...
On i ja za ovih sedam mjeseci nikad nismo pricali o Valentinovu. A sto ? Pa eto, nije da nismo pricali o imenima nase djece, i o tome gdje ce na kojoj strani kreveta spavati, ili o tome koji sampon koristimo... ali taj dan nam nikako nije padao na pamet za temu. Sto ?
Pa zato sto je nebitan!
Dan kao i svaki drugi... bio mi je bitan samo u srednjoj skoli, kad su sve drugarice se takmicile koja je sta dobila, zato i jest bilo bitno. Morala sam pobjedjivati.
Sada, kad sam pametna (buhaha) meni je taj dan kao i svi ostali, volim ga isto kao svakog drugog utorka (lazem, svaki put vise).
Tako da smo mi stigli o tome pricati tek dan prije, kad je on to onako usput pomenuo.
A ja sam se odmah navila kako meni taj dan nije bitan, i kako ne vidim svrhu tog dana, i nemam potrebu da ga obiljezavam, ionako ce uskoro 8. mart (buhaha), a on je ono zastao, ne znajuci kako da reaguje, pa je poceo s pricom da mi vec par dana trazi poklon, ali je sve tako glupo, a medu od njeg nikad necu dobiti.
I nakon jos mojih 10 takvih negirajucih recenica, on mi je povjerovao i onda se obradovao od srca, rekavsi kako on ima najbolju zenu na svijetu, koja zeli da se igra s njim igrica, koja mu je rekla kupiti Playstation, i pored svega tog, ne zanima je Valentinovo.
Ispadoh idealna za cas. :)
I tako ja njega obradovah tom informacijom, a obradova i on mene tim rijecima, i tako mi poklonismo jedno drugom darove ljubavi za Valentinovo. ;)
P.S. Za curicu nam se svidja ime Minela.
by Lockica...
Kad sam imala oko desetak godina, moj glavni hobi je bio pratiti zavrsnu spicu filmova ili serija, i zapisivati, meni zanimljiva, imena.
Bilo je najcesce spanskih i italijanskih imena, sto mozda ima veze s tim da mi je italijanski jezik najljepsi, i da opcenito danas volim tu muziku.
Imala sam citavu svesku raznih imena i prezimena, i smisljala zanimljive kombinacije...valjda za uloge mojih romana iz buducnosti. Dobro se sjecam da mi je tad bilo jako glupo procitati u knjizi neko bosansko ime, smatrala sam taj roman odmah losim. Ne bih znala reci sto. Samo znam da sam tad sebi obecala da ce se radnje u mojim romanima desavati uvijek negdje u Italiji, na farmi konja.
Tada sam citala jednog njemackog pisca, za kojim je mama ludjela, i koji je vjecito opisivao radnje iz 18. stoljeca, i te ranceve, i djevojke sa napuhanim haljinama, bijele koze, i pravog nosa. Valjda njegov uticaj...
Moj drugi hobi, nesto kasnije, je bio da citam smrtovnice na zadnjim stranicama Dnevnog avaza.
Svaki, ali bas svaki dan, kad bi moj otac dosao s posla, prvo bi meni dao novine, i ja bih okrenula zadnju stranu. i isla od osobe do osobe, dobro se zagledala u svaku sliku, smisljala njegov ili njen zivot, i uzrok smrti, a onda pokusavala shvatiti da li ljudi doista pate za njima, ili tek tako, da se javnost obavijesti...
To mi je jako dugo bio hobi, i stvarno sam na neki freak nacin uzivala u tome, toliko da sam poprilicno zastrasila roditelje,da su mi na kraju zabranili da to radim.
Ta navika da citam novine otpozadi je i dalje prisutna kod mene, samo sto uvijek procitam horoskop i preskacem smrtovnice i sport, pa idem dalje.
Hobi koji mi je takodjer zabranjen jeste citanje romana i poezije koji su onako pesimisticki nastrojeni prema zivotu, gdje se pati za ljubavlju i tome slicno.
Dobro se sjecam jednog djela, sa rozim listovima i ruzom na svakom cosku, i po nekoliko stihova o ljubavi. Ta spisateljica je strasno patila za nekim covjekom, a na kraju sam saznala od oca i da je umrla vrlo mlada. I ona je mene fascinirala samom svojom sudbinom. To sto je otac znao cio njen zivot, jer su bili prijatelji, i to sto sam ja mogla zaviriti u njenu intimu kroz pjesme, meni je puno znacilo, i pomoglo na neki nacin. Nazalost, tad su mi roditelji zabranili da citam tuzne stvari, poucavajuci me da na zivot treba gledati vedro, pa cu biti sretna.
Naredna stvar nije bila bas hobi, ali je bila poprilicno karakteristicna samo za mene, u tadasnjem drustvu. Igrati barbika za mene nije znacilo kao za sve ostale.
Meni je igra trajala samo dok bih smisljala koliku kucu ce ona i Ken imati, koliko soba, i kako da ih uredim, a onda... nek se igraju svi ostali, ja nisam htjela. Meni nije bilo do tog.
Ja sam samo uzivala uredjivati njihov enterijer.
Znam da sam jednom kod drugarice vidjela kucu za barbike, i nimalo mi se nije svidjela. Ja doista nisam zudjela za tim.
Takodjer, nikad se nisam igrala zena, da ja pravim rucak i cuvam bebu, dok cekam da mi covjek dodje s posla. To mi je bilo jako glupo.
Eto sta meni naumpada umjesto da ucim...
by Lockica...
Sve smo mi zene iste po tom pitanju, sve zelimo samo ljubav. Tacno je to... donekle.
Jasno je da to zelimo, nema je koja ne zeli da ima muskarca pored sebe koji dise za nju, i koji skace gdje god ona pogleda. Ali ta cinjenica je netacna kad se kaze da nam je samo to potrebno.
E bogme nije.
One koje nemaju ljubav, doista ce tvrditi da je potrebno samo to da joj bude potpun zivot, ali one koje imaju to, zele jos nesto.
Vrlo vjesto cemo mi to upakovati u recenicu da sve to dodatno zapravo znaci ljubav.
Ali nije.
Pored rijeci ljubav postoji jos milion drugih rijeci koje ne znace tu emociju, ali je itekako bitno, i ukoliko nije sastavni dio uz ljubav, onda ta idilicna rijec vremenom izlapi.
Nama je potrebna sigurnost.
Skoro na istoj ljestvici kao i ljubav.
Potrebno nam je da se pored nekog muskarca osjecamo sigurne.
I pod tim se ne misli da se ne bojimo psa kad nas on drzi za ruku, ili da nas nije strah u stanu, ako je on pored nas. I ta sigurnost je pozeljna, i postoje muskarci pored kojih ni tu osnovu ne mozete osjecati. Uh, itekako.
Ali ja mislim na drugu vrstu sigurnosti.
Sigurnost u smislu da znate da ce on voditi vasu vezu.
Da ce on biti tu da rjesava sve probleme, da pravi bitne odluke, da pokaze hrabrost kad treba, zrelost kad treba, smjelost narocito.
Da bude tu kad je zena slaba, da uradi sve sto treba da joj pruzi mir, da ona ne treba da se brine za buducnost, jer zna da ima njega, koji na sve to misli.
Koji se bori za njih, koji uporno radi u cilju njihovog sto ljepseg zajednickog zivota.
Prosto, da bude musko u pravom smislu rijeci.
Da bi se ona mogla osjecati princezom pored njeg.
Da ima osjecaj da ne mora pomaketi prstom, a da ce imati sve.
Sto naravno, nijedna zena nije toliko bezobrazna da doista tako i postupi, ali bitno je svakoj imati taj osjecaj.
Da ne mora strahovati kako ce i sta ce sutra, da ne mora ona razbijati glavu i praviti odluke, smisljati nacine. Da on bude tu za sve to.
I da joj pokaze da je tu.
Da kad kaze "sve ce biti uredu"...da mu ona vjeruje.
Onda ljubav dozivljava svoj procvat.
***
Sve ove duboke misli su me inspirisale jednim skorim vjencanjem, u kojem mlada ludi vec odavno. Jer ljubavi ne nedostaje, ali ima zarucnika koji samo sjedi i ceka da ona donese odluku kako i sta, da ona smisli, jer je ona pametnija... da ona zavrsi fakultet, a on kad se vec desi, da ona sto prije nadje posao, a on ce nekad kad zavrsi fakultet, da ona uredi stan, jer on se u svemu s njom slaze.
I vidim da ta djevojka ludi!
Apsolutno sve je na njoj!
I vjencaju se jer ona zudi za tim, jer joj je doslo vrijeme, sta li... a on nije uopste spreman za brak.
A najzalosnije je sto je ona svjesna, ako njega bude cekala, nikad se nece ni udati. Jer on nikad nece ni biti spreman za taj korak. A voli ga.
Sad to cini, njoj za ljubav, i smatra da je ucinio itekako vazan korak jer ce je ozeniti. A za sve ostalo, ona je tu da se muci.
I jadna je ljubav koja spadne na to!
Ja na to nikad ne bih pristala!
by Lockica...
Jutros sam se probudila sretna.
Bilo je krajnje vrijeme.
Vec sam se bila pravo zabrinula za sebe...
Ali jutros mi se nije ni spavalo od neke zelje za ucenjem... (WTF??)
Fakat...
Valjda shvatila da mogu stici nauciti ono sto sam planirala za ispit, pa me neka pozitivna nervoza hvata da ja to sve zavrsim i pocnem bubati napamet.
Pa cu se onda zadati na zadnja dva ispita, i eto...skoro cista cu krenuti u zadnji semestar...
Mom uzbudjenju nece biti kraja.
Jutros sam sretna i zbog jos neceg...ali necu vam reci.
To ljubomorno cuvam za sebe.
Hihi...
Nego odoh ja uciti...
by Lockica...
Stojim sa strane i gledam lavinu snijega kako krece na mene.
Svjesna sam svakog momenta, ali se ne micem.
Stojim i cekam.
Cekam da me pregazi.
Predala sam se.
by Lockica...
Isle smo u gimnaziju kad ga je upoznala... kad su se zaljubili, i poceli vezu.
Svakodnevno mi je o njemu pricala, i ja sam znala za svaki njihov poljubac, svaki njegov znak paznje koji bi joj poklonio.
Bili su posebni od pocetka.
Svi su govorili kako oni nisu par, da nisu jedno za drugo, ali meni su nekako isli jedno uz drugo. Mozda ne fizicki, mozda ne ponasanjem, ali se osjetilo to nesto, kad bih bila u njihovu drustvu.
Sjecam se da sam jednom u kaficu, pobjegla od stola u wc, i plakala jer sam postala svjesna u tom trenu da ja nikad necu imati to sto oni imaju. Ne znam sta me toliko dotaklo u njihovom odnosu, u njihovoj ljubavi, ali sam prosto osjetila da ja to necu dozivjeti.
Proslo je od tada pet godina.
Oni su i dalje skupa. Na ljeto planiraju vjencanje.
Jos uvijek se u njihovom prisustvu osjeti ta ogromna kolicina ljubavi, koju sam vidjela samo kod njih dvoje. Jos uvijek on pravi svakakve ludosti za nju, pokazuje joj osjecaje na 1001 nacin. Jos uvijek pratim na fb kako jedno drugom izjavljuju ljubav, posvecuju pjesme, pisu sale koje samo oni razumiju...
Nikad se o njima nije moglo cuti nista ruzno, nijedna svadja, nijedan prekid.
Proslo je od tada pet godina.
A ja i dalje stojim na istom mjestu, pregazena par puta vise nego tada.
I sada mislim da bih mogla plakati u wcu, jer i dalje osjecam da ja nikad necu dozivjeti takvu ljubav.
Ja prosto kao da nisam rodjena za to.
Ili ja ne znam voljeti, ili ne znam davati ljubav. Nesto jest.
Kako god, tu srecu nikad necu imati.
Nagoni ta pomisao meni i dalje suze na oci, ali vise ne osjecam da sam razocarana zbog tog.
Nekako se vremenom mirim s tim, da cu ja moci dozivjeti samo sitna praznjenja emocija od pogresnih osoba... da cu svako malo davati vremena drugoj osobi, koja ce nakon nekog perioda nestati iz mog zivota, a ja cu nastavljati dalje...
I nikad se necu skrasiti.
Oni meni jesu uvijek bili nada da prava i vjecna ljubav postoji, ali... nisu svi te srece da je osjete...
Znam bar da ja nisam.
Ako ikad dozivim dan svog vjencanja, opet to nece biti to. Znam.
by Lockica...
